 Doći ćeš jednog dana. Dana kada se najmanje budemo nadali i ti i ja. Iznenadiće te svjetlo i zastaćes u koraku. Pogled niz rijeku. Utapa se tama. Tek slijedi život pred nama.
Januar 2001
Gledam kroz prozor, a pahulje počinju pomalo letjeti. Prve u ovoj godini i u ovoj zimi. Poneka od njih naleti na okno, a malo zatim nestane. Nekad ih naiđe nekoliko ali i one nestanu jako brzo. Spajaju se u kapljice i odoše negdje dole. Kao i ove pahuljice, mnogo toga danas nastaje i nestaje.Nešto jako brzo nestane, nešto bude pa ode, a nešto stoji dugo, i kada odmiče, odmiče polako.Nekada nisam siguran da li uopšte odmiče. Nekada se pitam, gdje sam tu ja...U ovome svemu, gdje ja to još postojim? Izmicem li? Možda postojim još u tvom dnevniku kojeg si pisala kao djevojka? Možda, ali su listovi tog dnevnika možda vec davno požutjeli i izblijedjeli, ko zna? Ili nadimkom Medo postojim u nekim basnama i bajkama dok ih čitaju djeci pred spavanje, a možda i ne, da se dijeca ne bi uplašila šumskog mede. Možda su te basne dobre za poslijepodnevne sate. Možda se s vremena na vrijeme pojavim u mislima, tvojim, kada hladnoća i noć zahvate ravnicu? Kao medvjed ili kao covijek? Ne znam. Znam da nisam odmakao i nestao poput, recimo, ovih pahuljica, znam da me nisu sakrile pod svoje magla i tmina ovih planina ili tvojih ravnina. Kadkad čujem da me zovneš: "Medo...." "Mondjad, Patkice...." "Već sam ti rekla." A onda vidim da je to igra maste.Vidim da nema nikakve Patkice i nikakvog Mede. I tako, čekajuci da to opet dođe s vremena na vrijeme.Kadkad kao da čujem: "Hogy vagy...." ono tiho meko, pa vidjeh, nema nikog oko mene. Možda je sjeverni vjetar donio te riječi, onako usput ih pokupio, kao putnike za jug. Okrećem se ponovo prozoru, sve je isto, pahulja za pahuljom, nestaju.Nemaju snagu da se održe. Jedna noć u ravnici Obično, kako to biva zimi, mrak odveć rano se spusti,pogotovo u ravničarskim krajevima,geografski istočnije,podpomognut maglom dođe dosta rano, biva potpuna tmina. Vozili smo se polako. Ona je vozila.Već smo prošli Bačke Vinograde, tražili smo jedan ciganski restoran,koji je trebao biti par kilometara nadalje desnom stranom.Mjesto gdje uz dobru i jednostavnu klopu priđe tamnoputi starac stolu i prevlači svojom naboranom rukom gudalo po violini, koja i sama djeluje starije od njega.Ali je svirka nebeska,oni su rođeni za te žice. U takvim večerima pjesma nije potrebna, ti zvuci odvlače čovjeka daleko u dušu i bez glasa.Tamo smo odlučili otići.
Nebo je bilo puno snijega, ali padao nije,samo bi pod oborenim svijetlima dala se primjetiti koja pahulja.Šutili smo. Samo je "Đole" uspješno vladao našom tišinom,lagano i tiho. Da šutili smo, nekada i šutnja puno kaže, mada ni ona ni ja nismo neki koje je teško povući za jezik. Bijah zaljubljen do ušiju,a drago mi bijase sto je tu osobinu pokazivala i ona svojom zbunjenošcu na momente, unatoč njenom temperamentu.
U jednom momentu njena ruka se nenadno spustila preko mojih farmerka:)
"Opa,sorry, mislila sam da je menjač, tako je to kada žene voze:)
"Jebiga velim, mjenjač je jos malo uniže i udesno:)
Priznajem da mi se takva sitnica prvi puta desila u životu, obično muškarci kada voze "promaše" mjenjač, pa im se ruka nađe na nečijem koljenu ili dapače nesto uviše. I tako je pocela vecer.
Došli smo u taj, bar za mene lijepi restoran,jednostavan, drvenih stolica i stolova, brodskog poda, kičastih ciganskih zavjesa, pravog cvijeća oko zidova, i uzto par onih likova iz Balaševiceve pjesme "...širok osmeh i zlatan zub..." I tako, večeru je djelimično pokvario jedan moj poznanik koji je već bio pod gasom, pa je samog sebe pitao je li on predstavnik Nikšićke ili Apatinske pivovare. Nismo se puno obazirali na njegovo blebetanje.Gladni smo bili, u slast smo jeli. Bilo nas je iscrpilo jedno dobro poslijepodne, a veselilo nas je što ćemo reprizu nastaviti iste večeri. Uh, bili smo rumeni od vina, a stari Rom je neumorno svirao.Kao da je birao, ono što mom srcu lezi. Riješili smo se poznanika, a onda smo se opustili skros.Peksijaneri, počeli smo naše masne ruke od hrane brisati ispod stola ona od moje farmerke, a ja od njeni crni samt. Sve "prikriveno" pod velikom crvenom plahtom stola. Mogli smo govoriti glasno, ali nismo, samo smo otvarali usta i izgovarali riječi pokretima usana bez glasa. Malena je usnama "govorila: Volim te, želim te, tako te puno volim...A na mojim usnama je mogla ocitati: Szeretlek, lelkem...
Stari Rom je sve to primjetio i lagano odgegao do sljedećeg stola, svirka se i dalje čula, a mi smo ostali u polutami otvarajući usta kao ribe bez glasa. Vino me je već dobro uhvatilo, pa je i nestalo onog "jebenog muškog ponosa", počeo sam šaputati svašta. I želiti svašta, i raditi svašta... Ali nisam bio jedina "žrtva" tog vina, vino je opilo i nju. Počela je mijenjati rodove pa sam umjesto "Medo moj" postao "Medo moje", tako slatko....
Trebala je možda jos časa vina pa da obadvoje potonemo ispod velikog drvenog stola. Ne bih mogao reći od čega smo bili pjaniji od ljubavi, vina, ambijenta ili pak prekrasnih zvukova violine. Da ne bi došlo do tog "gnusnog" čina, odlučili smo se vratiti do naše sobe. Nekako smo dogurali do parkinga, kako baš i ne znam, ali se zato sjećam svakog trenutka koji se dešavao par sati kasnije. Soba je bila pretopla, ili se to nama podgrijanim samo činilo. Otvorili smo prozor, djelimično, tek toliko da bi dopustili zavjesama da se lagano njisu. A onda smo se zanjihali mi, i lagano spustili na pod. Pocelo je dugme po dugme,jedno gore jedno dole, uh, čak sam i bio tako nespretan kada se radi o onim sitnim dugmićima. Išlo je to polako.Tako sam se lijepo iznenadio kada sam došao do crnog čipkastog kombinea, ona ga ne voli, ali sam joj jednom pisao o tome kako to obožavam, koliko god izgledalo starinski. "Očerupao" sam sve ispod kombinea a njega sam ostavio, a od svoje garderobe sam ostavio čarape, njih ne volim skidati.-:) Tada se desilo, ono, voditi ljubav, ne sa kurvom, ne sa nekom "usputno", ne sa nekom "s noga".Desilo se voditi ljubav kada ne pulsiraju samo naši medjunožni "ljubimci" nego kada pulsira čitavo tijelo, desilo se da poželis umrijeti od sreće u takvom stanju, ili poželis da se ti trenuci zaustave i traju u vječnost. Ne bih ovaj put pisao o "ritualima" vec se umorih, i bacih u nikada zavrsenu proslost.
Zato i neću večeras o tome...
Ujutro je u šest zazvonio prokleti jebeni sat. Poželio sam da ga razbijem od zid.Trebam je odvesti na posao. Još je bio mrkli mrak. Al' već minut kasnije sam bio raspolozen, ne spavam, u realnosti smo, opet zajedno.Popili smo kaficu kao da ne žurimo. Na putu do Zmaj Jovine ulice već je svitalo.Otisla je na posao. Zaustavio sam se u obližnjem kafeu na jedan espreso. Požurio sam, htio sam izaći iz grada sto prije jer sam primjetio da je vedro pa da vidim izlazak sunca. Na putu za Palić počelo je izranjati veliko i crveno, kao njeno i moje srce. Bio sam sretan, više nego sretan...
Svratih u "Malu gostionicu", konobar jos nerazbuđen, a velika debela kuharica Mica već šetala svoje pozamašno dupe po kuhinji.
Nisam ni čekao konobara da pridje, nego sam joj sa osmjehom vrteći glavom rekao: Dobro jutro,dobro jutro, Mico,Mico peci jaja....
Žena me je malo u čudu pogledala pa se nasmijala. Nakon jaja sljedila je kafa.Tada je već sunce bacalo odsjaj na jezeru. Prohodao sam. Jedva sam čekao dva sata popodne da bude kraj radnog vremena da idem po nju.Vrijeme nikako da prolje.
Pogledao sam svoj neobrijani lik u odsjaju vode jezera, mirnog jezera.I rekoh sebi:
Ej, pa to si ti, bitango stara "MEDO MOJE",....
I ponovih par mađarskih riječi koje sam prve naučio, dušo moja, srce malo, volim te...
lelkem, kicsi szivem, szeretlek...
Poslijepodne Prekrasno jedno popodne. Dio miholjskog ljeta.
U mojoj avliji nabrekli sipci. K’o grudi djevojačke. I nesto opalog lisća. Moje tri mačke drijemaju pod klupom na suncu. A Medo je u ljuljaški leži i reži...
Zamotao sam pa sam se napušio i sav utonuo u prirodu...
Naišla mama Medvjedica.
"Šta je to Medo prešao si na škiju...."
Aha, odgovorih, da malo promjenim..-:)
Baš mi je do promjena, baš, baš u svemu.
Malo kasnije zađe sunce,postade svježe.
Pogledah šta ima na forumu. Ništa novo.
Bas tako.
"Na zapadu ništa novo" - Erih - Marija Remark.
Šta mi preostaje nego da uzjašem svog konjića i odem negdje na kaficu. Onda će biti bolje.
Nekad....Biće bolje.... Oktobar 2001 Dođi Još je toplo, vani u travi, a i rosa pomaže....
Ajde dođi, ajde...trči, trči, a kada dođeš bliže, na prstiće, lagano...noć punog mjeseca...
iznenadi me....
usnama svojim. Oktobar 2001.
|
Iz mog pera - Az én tollamból 
